Evaluacija – Sir i vrhnje

„Sir i vrhnje“ projekt je umjetnice Kristine Leko u suradnji s udrugom [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture započet u Zagrebu 2002. godine. U isto vrijeme Leko je realizirala projekt slične tematike „O mlijeku i ljudima“ 2001.-2003., u okolici Slavonskog Broda i u Dunaújvárosu u Mađarskoj. Taj je projekt u Zagrebu bio prikazan na izložbi „Criss-Cross: Pet pozicija u suvremenoj hrvatskoj i njemačkoj umjetnosti“ (Zagreb, MSU, 2005.) gdje je Kristina Leko primjećena kao jedna od umjetnica koja kroz svoj rad „propituje pojmove autorstva, individualizma, osobnosti, tržišne vrijednosti umjetnosti, institucionalnog sustava predstavljanja… dovodeći u pitanje neke od temeljnih postulata na kojima počiva umjetnička produkcija općenito. (…) Brisanje granice između umjetnosti i života, na primjeru djelovanja Kristine Leko, postaje realnom činjenicom, a ne tek programatskim ciljem¹“.

O mlijeku i ljudima, video-komunikacijski projekt u suradnji s deset seoskih obitelji, 2001/03; detalj izložbe, ICA-Dunaujvaros, Mađarska, 2003²

Ovakav kustoski zaključak, osim što pobliže opisuje umjetnost kakvom se Kristina Leko bavi, odnosi se i na njen način rada – dugotrajno i opsežno terensko istraživanje. Istražujući na terenu u Slavonskom Brodu, umjetnica je shvatila da su mala seoska domaćinstva gubitnici tranzicije te da razvoj velike mljekarske industrije postepeno s tržišta istiskuje male proizvođače. Zaključila je da sličan proces ugrožava i zagrebačke mljekarice za koje možemo reći da su jedna „ženska tvornica“³ – jer su proizvodnja sira i vrhnja uz, dakako, uplive cijelih kućanstva, ipak primarno žensko zanimanje – kao i način na koji seoske žene privređuju i donose novac u kuću. Za razliku od projekta „O mlijeku i ljudima“ u koji su bile uključene cijele obitelji, projekt „Sir i vrhnje“ fokusirao se na žene.
Projekt je započet 2002. godine na UrbanFestivalu u organizaciji BLOK-a -Lokalne baze za osvježavanje kulture akcijom dijeljenja sira i vrhnja a nastavljen je izložbom u Meštrovićevom paviljonu, u Galeriji PM 2003. godine. Izložbu je pratila i manja medijska kampanja, a na njoj su bili izloženi video-zapisi o mljekaricama, njihove životne priče i artefakti, dok je ispred paviljona dovedena krava koja je, riječima umjetnice, „morala biti tamo“ jer „ako hoćeš neku stvar dovesti do razumijevanja, da ima neko šire polje razumijevanja, moraš upotrijebiti metode i-ili slike koje mogu tu poruku prenijeti. Bez krave taj projekt ne bi imao smisla. Reprezentacija krave je morala biti tamo“⁴. U prostoru galerije pak postavljeni su stolovi sa tržnice i tri su mljekarice prisutnima dijelile svoje proizvode, slično kao i godinu dana ranije na Tržnici Dolac. Tako je projekt „Sir i vrhnje“ u javni i u galerijski prostor uveo realnu, životnu situaciju – krava u gradskom prostoru, sir i vrhnje u galeriji – koja pripada u svakodnevicu brojnih mljekarica sa zagrebačkih tržnica. Važan su dio projekta bile i web stranice koje su nudile opciju pretraživanja šest glavnih gradskih tržnica, odnosno sadržavale bazu podataka o tome koja je mljekarica na kojoj tržnici kojim danom, uz portrete i slike njihovih proizvoda (bez navođenja imena). Web stranice sadržavale su i statističke podatke o mljekaricama na svakoj od istraživanih tržnica – njihovu dob, prosječnu proizvodnju, zaradu, radne sate u danu itd. – uz audio i video zapise u kojima se mljekarice moglo vidjeti i čuti (videozapisi su predstavljeni i na izložbi kao video-instalacija). Poseban dio mrežnih stranica bio je posvećen pričama koje su zainteresirani, kao i posjetitelji izložbe mogli sami unositi na stranicu, o mljekaricama, siru i vrhnju, gradeći tako vlastiti narativ o njima. Mrežne stranice su bile široko primijećene, kao i projekt općenito. Stranice su se zbog dotrajalosti koda u međuvremenu ugasile ali su djelomično pohranjene u web arhiv Nacionalne i sveučilišne biblioteke kao medijska kulturna baština. Godine 2006. Kristina Leko je započela rad na filmu „Sir i vrhnje“ koji je 2013. godine premijerno prikazan na ZagrebDoxu.
Umjetnica kroz sve navedene aktivnosti u projektu iscrpno prikazuje svakodnevicu mljekarica i izazove s kojima se susreću. Neki od njih proizlaze iz prirode samog zanimanja, no brojni su problemi uvjetovani propadanjem domaće poljoprivrede, dolaskom velikih trgovačkih lanaca kao i pripremama Hrvatske za ulazak u Europsku Uniju⁵. Kristina Leko projektom je radila na senzibilizaciji javnosti za probleme s kojima su se mljekarice suočavale u tom konkretnom vremenu, upozoravajući na s tim povezane procese koji tek slijede. S jedne strane radilo se o zakonskoj regulaciji u okvirima EU, a s druge o dugoročnim promjenama. Tako:

„[n]apredak smjera put velikih farmi, te bi moglo biti, da za stotinu godina više nitko neće kravicu dodirnuti ili, pak, s njome popričati. Oni koji s kravama razgovaraju postupno će nestati. A s njima onda i oni koji razgovaraju međusobno, na tržnicama. No, može li se napredak izvesti tako da se zadrže sitnice koje mnogima od nas puno znače? Kao na primjer, sir i vrhnje iz ruke u ruku. Uz pokoju riječ. (…) Većina starih mljekarica ima nekoliko kupaca, obitelji koje kod njih kupuju četrdeset, pa i pedeset godina. Kupovanje sira i vrhnja na ovaj način, osobita je kultura ophođenja. Veze između mljekarica i građana su duboke i prenose se iz generacije u generaciju“⁶.

Osim zbog uloge koju je odigrao u široj javnosti, projekt „Sir i vrhnje“ važan je za umjetničku scenu kao jedan od prvih umjetničko-istraživačkih projekata u Hrvatskoj. Proveden je u suradnji Kristine Leko s BLOK-om te Galerijom PM s namjerom da osnaži same mljekarice i potakne raspravu o uvjetima proizvodnje i prodaje sira i vrhnja.
U međuvremenu od 2002. izraz „sir i vrhnje“ je kao sintagma odjeknuo u javnosti kroz brojne medijske objave, filmove, projekte i političke kampanje. Istraživački kulturno-antropološki projekt „Sir i vrhnje Reloaded“ namjerava istražiti društvene odjeke projekta započetog 2002. godine. Etnološkom i kulturno-antropološkom metodom razgovora i promatranja, provjerit će se kakav je otisak projekta na sudionike i nositelje, kustose i producente, a posebna pozornost pridat će se mljekaricama. Kroz razgovore i boravak na tržnici projekt «Sir i vrhnje Reloaded» donijet će uvid u stanje na terenu, istražiti utjecaj koji je projekt imao onda i posebno koji može imati danas, kao inspiracija za nove društveno angažirane umjetničke projekte.

Ines Siuc

O „Siru i vrhnju“ iz perspektive organizatorice i voditeljice projekta Vesne Vuković, BLOK i Ive Radmile Janković, kustosice izložbe projekta u Galerija PM

Projekt «Sir i vrhnje» bio je ambiciozan i dugotrajan projekt čije su se aktivnosti protezale od 2002. do 2013. godine. Tako su u provedbi projekta, osim umjetnice, sudjelovali i brojni drugi akteri. Važnije sudionice bile su organizatorica i voditeljica projekta za BLOK Vesna Vuković te kustosica izložbe projekta u Galeriji PM Iva Radmila Janković. Obje su pisale i popratne tekstove o projektu. U ovom tekstu koristit ću se njihovim iskazima, sakupljenima tijekom 2019. godine, kao i njihovim tekstovima, napisanima devet, odnosno deset godina nakon završetka njihovog sudjelovanja na projektu.
Vesna Vuković bila je voditeljica projekta a djelovala je, kao i danas, ispred udruge «Lokalna baza za osvježavanje kulture», skraćeno BLOK. U sklopu UrbanFestivala 2002. godine pozvala je Kristinu Leko na suradnju te se tada odvila akcija dijeljenja sira i vrhnja na zagrebačkom Dolcu pod nazivom «Mlijeko». Bio je to početak projekta koji će se kasnije preimenovati u «Sir i vrhnje». Projekt je uključivao web-stranice, izložbu, medijsku kampanju i okrugli stol. Vesna Vuković prisjetila se svojeg iskustva u sklopu rada na projektu. Istaknula je brojne sate koji su provedeni u istraživanju i anketiranju mljekarica na tržnicama. BLOK je tada tek započinjao svoju djelatnost, ali već su mogli umjetnici poput Kristine Leko ponuditi «uhodane suradnike i koji su bili uz nas [BLOK, op. a.], upućene u metodologiju, problem, način rada»¹. Projekt je za nju bio važan jer je bio tip umjetničkog projekta kakvog je BLOK podržavao, s važnom porukom. «Kada bi mi netko zadao da pišem neki tekst koji se bavi procesima 2000-tih, to bi bio jedan od najbitnijih umjetničkih radova²», istaknula je Vuković. Smatra kako je to bila «prva kritika Europske Unije u našem javnom prostoru», pri čemu ističe kako je projekt isticao realne opasnosti predstojećih promjena u procesu integracije u EU. «Svi su bili jako zaluđeni kao, ‘joj, idemo u Europu, tamo pripadamo, bježimo s Balkana’. Ovaj je rad tom političkom trenutku pristupio s ekonomske strane i izložio jasnu kritiku».
Vesna Vuković napisala je (za sada) neobjavljeni tekst o projektu, u kojem je jasno razložila neke pozadinske aspekte projekta. Budući da je projekt zamišljen kao «komunikacijski, on je nužno bio pojednostavljena informacija³» što ga je zasigurno učinilo pristupačnijim, no ponekad i lakim za preuzimanje, o čemu više kasnije. Projekt je bio posebno kvalitetan jer je uključivao opsežno jednogodišnje istraživanje na šest zagrebačkih tržnica. Vuković ističe kako je važnost dugotrajnog rada za nju najveće saznanje koje je iznijela iz projekta, «ta svijest (…) da bi nešto doista zatitralo u okolini kojoj misliš da se obraćaš, potreban je duži rad⁴». Izložba je svoj komunikacijski potencijal ostvarivala i na web stranicama koje su, između ostalog, sadržavala prostor za upisivanje osobnih iskustava. «Posjetitelji su mogli (…) ispreplesti svoje osobno iskustvo s problemom ove zajednice i na taj se način solidarizirati s njom». «Komunikacija i stalna interakcija s publikom» odrađene su «kako bi se problem mljekarica izvukao iz partikularnosti ovog zanimanja, nadalje i iz opozicije selo-grad (što dodatno podcrtava gest dovođenja krave na otvorenje) i doveo na razinu društva kao cjeline⁵». Smatra kako je potreba da se projekt svede na jednostavnije poruke proizvela skraćivanje poruke na «svođenje problema na restrukturiranje hrvatske ekonomije i njegovo usklađivanje s europskim standardima». To ne obuhvaća činjenicu kako se radi o tradicionalnom zanimanju, niti činjenicu da se kupovne navike društva mijenjaju. Osim toga, kontradikcija je proizašla iz činjenice da se radi o rodno definiranom zanimanju gdje je osnaživanje tih žena, riječima Vesne Vuković, dovelo do «snažnih rasprava iznutra». «Slika žene mljekarice u javnosti kao ‘samosvjesnog društvenog subjekta, kao postojane, snažne i odgovorne osobe, kao hraniteljice svojih obitelji i čuvarice humanog odnosa prema domaćim životinjama⁶‘ prijeti da nas zavede u vode pomoći i potpore diskriminiranim skupinama kakve zagovaraju identitarne politike, koje ne samo da ne mogu riješiti strukturu problema, nego i sudjeluju u njihovom prikrivanju». Dakle, «projektom ‘Mlijeko⁷‘ htjelo se izvršiti utjecaj na javno mnijenje i na administrativne i zakonske odluke, ali i izgraditi platformu koja bi potaknula samoorganiziranje mljekarica», s ciljem, «mijenjanja društvenih struktura» i «pomicanja nekih graničnih linija». To je otvorilo «čitavo polje problema» koje Vesna Vuković ističe i u intervjuu. U najživljem sjećanju ostali su joj upravo razgovori s mljekaricama na terenu, kroz anketiranje. Istaknula je kako su se «naslušali priča žena koje ne samo obavljaju kućanski rad, nego i teži» te «rade cijeli dan, putuju, same se voze, organiziraju si prijevoz; jako, jako teško žive». «Muškarci piju jako često u tim brakovima pa one obavljaju teške poljoprivredne poslove». Osim toga, nekoliko je faktora važno za žene mljekarice. Naime, neke od tih žena su, ističe Vuković, «jako stare, ne bi trebale više raditi tako teške fizičke poslove» te su «vrlo često u jako patrijarhalnim sredinama u kojima je (…) jako ograničeno njihovo djelovanje» te neke od njih «nisu ni smjele razgovarati s nama bez dozvole muža», a «bilo ih je čak i nepismenih». Vuković je istaknula sjećanje na prikupljanje krpa koje je kod nje osvijestilo do kojih razmjera seže problem:
«Kristina je htjela na izložbi izložiti neke od njihovih predmeta (…) te njihove krpe (…) pa bi mi njima kupile nove krpe, a ponekad za izložbu uzeli njihove, onda još i posudice. Kad smo htjele da nam se potpišu, one koje su bile taj dan na Trešnjevci, ni jedna nije znala pisati».
Osim toga, prisjetila se kako su neke mljekarice s njima dijelile intimne životne priče iz svog doma. Te priče ilustriraju teške životne uvjete mnogih među njima, a sudionicima su one bile direktan uvid u težinu ovoga zanimanja u svim njegovim aspektima.
Kako je projekt za Vesnu Vuković dobrim dijelom podrazumijevao udruživanje žena, navedena iskustva su joj bila otrežnjujuća jer
«vi da bi ste se udružili morate poznavati propise, morate imati dovoljno hrabrosti i samostalnosti, biti emancipirane da uđete u pregovore s nekakvim političkim strukturama, administracijom i tako dalje»,
a navedeno za velik broj žena jednostavno nije bio slučaj.
Iz navedenog V. Vuković prepoznaje potrebu za radom na edukaciji mljekarica. Pri tome kao važan trenutak vidi gostovanje na festivalu Mesto žensk u Ljubljani (14.10.2003.) u sklopu kojeg su Kristina Leko, mljekarica Višnja Čukelj i Vesna Vuković izvele akciju dijeljenja sira i vrhnja «na ljubljanskoj tržnici, gdje ovaj proizvodni proces ni ovakvo trgovanje više nije moguće». Mljekarici Višnji «je ovo bilo prvo putovanje preko granice, prvi javni nastup (…), ali i prvi odlazak u noćni klub i to na noise koncert». «Ovim malim korakom, možda, počinje edukacija», zaključna je rečenica teksta Vesna Vuković u «Knjizi o mljekaricama⁸».

Radmila Iva Janković bila je kustosica izložbe «Sir i vrhnje» u Galeriji Proširenih medija (nadalje, Galerija PM) u Meštrovićevom paviljonu ili, popularno, Džamiji.
Janković u tekstu «Kreativna snaga ženskog zajedništva⁹» piše kako je projekt bio «(…) kritika koncepcije nove Europe koja u tranzicijskom periodu kao preduvjet pripadanja nalaže brzo mijenjanje pojedinih ekonomskih kriterija» što dovodi do «izumiranja tradicionalnih zanimanja». «Kristina Leko svoje djelovanje temelji na pokušaju promjene postojećeg stanja apelirajući na odgovornost umjetnika za sliku svijeta». Svakodnevni predmeti našli su se u vitrini na izložbi: «polukružne plastične zdjelice, mjerice i kuhinjske krpe od kojih je sačinjen veliki kolaž prizivajući na simboličkoj razini snagu ženskog zajedništva». U razgovoru, Iva R. Janković ističe kako je izložba bila produkt dugotrajnog i kvalitetnog terenskog rada. Poput Vuković, i Janković veže jaka sjećanja uz predmete na izložbi, a posebno krpe mljekarica.
«Sjećam se krpa; to je bilo sjajno. Kristina je napravila jedan veliki, veliki kolaž od krpi koje je skupila od mljekarica među kojima je bilo i onih već pohabanih. Sjećam se kad je u izložbeni prostor tek donijela kutiju s krpama i otvorila ju. Iako su bile oprane i uredne, intenzivno se osjetio taj karakteristični miris sira i vrhnja¹⁰».
Osim vizualno dojmljivog eksponata, krpe su kod Janković ostale urezane u sjećanje kroz olfaktorni element te je njihov miris za nju ostao važnim dijelom izložbe. Također ističe i komunikacijski element. «Meni je najdojmljivije bilo to što su ljudi pisali svoje recepte sa sirom i vrhnjem ali i sjećanja na mljekarice…Tu se, u tim pričama najbolje vidi taj neposredni odnos ljudi prema tom dijelu baštine koji je dio njihove svakodnevice». Kao i voditeljica projekta, kroz postavljanje izložbe naučila je nešto o mljekaricama. «I sama obožavam sir i vrhnje. Bilo je moguće puno doznati o njihovom statusu, kako žive i koliko im je teško, kako putuju», a kod Janković je to dovelo kasnije do razvijanja još jednog projekta s Kristinom Leko na temu – tada samo jedne – mljekarice. Janković vodi Atelijer Kožarić i znala je kako je «Ivan Kožarić imao svoju omiljenu mljekaricu». Mljekaricu je ovjekovječio portretom ispod kojeg je napisao: „Naša draga Marica“. Ističe kako je ona Ivanu Kožariću «jedna od najdražih osoba koje su prošle kroz njegov život». «Kristina je predložila da probamo ići tragom Kožarićeve mljekarice», no «Kožarić, u svojim visokim godinama, nije se mogao sjetiti odakle je Marica, ali sjećao se vrlo dobro kako je k njoj uvijek išao preko Sljemena». Uz pomoć Kožarićevih prijatelja i članova obitelji, Kristina Leko skupila je još ponešto informacija i «krenula tim putem te doista i uspjela doći do Marice, tj. do njezine obitelji, Marica je već umrla». O tom je događaju i mljekarici Marici Kristina Leko snimila video rad¹¹.
Za «Sir i vrhnje» Janković smatra da je «ostao u svijesti građana» i «odjeknuo na pravi način (…) i senzibilizirao građane» međutim, smatra kako su « globalne promjene tako galopirajuće i ne podržavaju više tradicionalna zanimanja». «Mislim da može biti dobar primjer umjetnicima koji žele raditi na taj način» jer je «to bio jedan od prvih participativnih projekata kod nas i vjerujem da je imao udjela pa i utjecaja na brojne projekte koji su nastajali nakon toga». Osim toga, Janković ističe kako joj je projekt vratio povjerenje u društvenu moć umjetnosti, u to da «malim koracima umjetnika koji idu van, u javnost postaje moguće djelovati na svijest ljudi (…) na realan, topao način, u kojem ljudi uspiju osvijestiti vlastite potrebe i stvoriti empatiju prema drugima».
Važno je primijetiti dodirne točke između V. Vuković i R. I. Janković koje su, uz K. Leko bile najviše uključene u postavljanje izložbe, medijsku kampanju i web stranice. Obje ističu upravo te segmente projekta kao važne u senzibiliziranju javnosti. Projekt je davao glas mljekaricama ali i pružao javnosti mogućnost da sama sudjeluje u kreiranju priča o mljekaricama na web stranicama projekta i tako osvijesti njihov značaj. Naglašavaju kako je važno bilo uključivanje publike u projekt na taj način. Naglašavaju kako je izložba bila medijski dobro popraćena. Nadalje, ističu koliko su i same naučile o mljekaricama kroz projekt, dodatno usavršile vlastite vještine i naučile o važnosti kvalitetnog, dugotrajnog terenskog rada. Projekt je kod njih ostao zapamćen, donio im nove vještine i saznanja te ih potaknuo na promišljanje tradicionalnih djelatnosti u njihovoj cjelovitosti – od ekonomskog do rodnog pitanja. U tome se ogleda snaga projekta koji je već u fazi istraživanja i postavljanja izložbe uspješno komunicirao sa svima koji su dolazili u dodir s njime.

Ines Siuc

Sir i vrhnje

Sir i vrhnje –17 godina poslije

Odgovornost umjetnika/ca za sliku svijeta